Marijana Konkoli Zdešić 
Svaka odluka je put prema nekoj prekretnici u razvoju
Kao odrasle osobe u danu bezbroj puta trebamo donijeti velike i male odluke. Odlučujemo što ćemo odjenuti, kako ćemo se počešljati, što ćemo doručkovati i što ćemo raditi. Dokle god imamo osjećaj da imamo izbor osjećamo se zadovoljno i da je sve pod kontrolom. Isto tako smo u stanju odgoditi svoje potrebe ako su okolnosti nepovoljne za njihovo ostvarenje.
Svi roditelji koji su prošli fazu upornih i odlučnih dvogodišnjaka znaju koliko njihove preferencije mogu biti ponekad logične i ponekad skroz bez smisla. Nerijetko će inzistirati na određenoj odjeći, boji zdjelice, rasporedu sjedenja ili o tome smijete li im promiješati hranu. Može nam se činiti da cijeli dan raspravljamo sa djetetom i pregovaramo o svakom slijedećem koraku. Ona nisu samo izbirljiva ako već treći dan inzistiraju da nose istu majicu ili da uvijek jedu iz crvenog tanjura – razvojno gledajući u djetetu imanje izbora je materijal za izgradnju autonomije i spoznajnog razvoja.
U središtu svega je djetetovo razumijevanje da ima moć donositi odluke koje utječu na njegov svijet. Svaka odluka je put prema nekoj prekretnici u razvoju. Zapravo, davanjem izbora djetetu imat ćemo manje situacija gdje se borimo tko će pobijediti i dajemo djetetu do znanja da ga uvažavamo. Na taj način vrlo često možemo prevenirati burne reakcije u vidu tantruma.
Kada je dijete uvaženo i njegove potrebe prepoznate kao bitne onda utječemo na njegovu emotivnu regulaciju i u konačnici na otpornost.Hoću baš moju plavu zdjelicu
Kada nuditi izbore?
Izbore treba nuditi u okviru djetetu ugodnih aktivnosti koje prate njegove interese. Na taj način će biti definirana granica i broj izbora. Kada je vrijeme za čitanje priče, ponudite djetetu manji broj slikovnica između kojih može odlučiti što želi. Kada je vrijeme za užinu, možete reći „ Vrijeme je za užinu, hoćeš li bananu ili jabuku ?“, „Hoćeš bananu da ti stavim na crveni ili žuti tanjur?“
Općenito izbori trebaju biti mogući za ostvariti i što god dijete izabere od ponuđenog treba biti nešto s čime su roditelji suglasni.
Bebama možemo ponuditi dvije igračke ili dva komada odjeće, pa će posezanjem, pogledom ili pokazivanjem napraviti odabir koji ćemo uvažiti. Kada su u pitanju manja djeca dajemo manji broj izbora.
Što nikako ne raditi?
Nuditi izbore koji nisu ostvarivi, odnosno izbore gdje zapravo nema izbora, kao na primjer nešto što se mora raditi poput spavanja, pranja zubića, jela, odlaska u vrtić i sl. Kada kažemo hoćeš spavati ili se igrati, možemo biti prilično sigurni što će dijete izabrati. Zato bi bilo bolje reći: „Vrijeme je za spavanje, hoćeš obući pidžamu sa dinosaurima ili traktorima?“.
Može se dogoditi da roditelj uvidi kako puno toga uspije brže riješiti nudeći izbore, zbog čega počne nuditi djetetu previše izbora koje prelaze djetetove mogućnosti. Odnosno dijete može tu vidjeti priliku da se dulje odlučuje kako bi izabrao ono što je najpovoljnije za njega. Kad pitate dijete hoćeš li dva ili četiri kolačića, vrlo brzo će naučiti da broj četiri znači više kolačića.
Dobra priprema je pola posla, razmislite o aktivnosti u danu i gdje bi mogli dati priliku da dijete donese neku odluku. Izbjegavati trenutke kada je dijete negativistički raspoloženo i ne želi surađivati.
Mogućnost izbora za dijete ne znači da ste vi popustljiv roditelj, zapravo je suprotno. Vi razumijevanjem i uvažavanjem dajete djetetu osjećaj da unutar postavljenih granica ima neku kontrolu nad onim što se događa. U konačnici će dijete biti suradljivije i sretnije.Ja biram žutog plišanca
Što su djeca starija i izbori su složeniji. Možda će, nakon što idu već neko vrijeme na gimnastiku, doći i reći – ne želim više ići. U tom slučaju možete im dati na razmišljanje, na primjer, da je bavljenje sportom važno te da trebaju odlučiti koji će sport odabrati umjesto gimnastike. Izbori mogu podučiti dijete kako da bolje planira svoje vrijeme i koje mogu biti posljedice neke odluke.
Za roditelje je najveći izazov u delikatnoj ravnoteži između poticanja neovisnosti i održavanja potrebnih granica. Osjetljiva ravnoteža usmjeravanja je uporište na kojem raste djetetova neovisnost. Za to treba strpljivost i empatija. Usmjeravanjem njegujemo dječju znatiželju i jačamo samopouzdanje te ga stavljamo na put prema donošenju odgovornih odluka.
Napisala: Marijana Konkoli Zdešić, edukacijski rehabilitator, specijalist za ranu interevenciju.
Foto: Mario Kociper
Prvi puta objavljeno na DugoSelo.INFO